_Pedestrijanizam.jpg "Pedestrijanizam")
Sport je nadživeo praznike, vašare i crkvene slave koje su ga, prema nekim autorima i iznedrile. Jedan od fenomena koji je nastao, nakon toga je "Pedestrijanizam" koji se može definisati kao takmičenje (najčešće u trčanju ili hodanju) zarad opklade. Pedestrijanizam, to jest "profesionalno trčanje" kako su ga još nazivali u to vreme, izum je plemstva, premda se (bar u početku) sami plemići nisu takmičili, već njihove sluge.
Pedestrijanizam je mnogo pre nastanka popularnih (savremenih) sportskih manifestacija/ sportova, izazivao veliko interesovanje i donosio dobru zaradu, organizatorima i promoterima, a ponekad i samim takmičarima. Jedan od najpoznatijih "sportista" koji se bavio pedestrijanizmom, svakako je američki indijanac Hagasanodija (čije ime u pevodu znači "Jelenovo Kopito"), poznatiji po imenu Luj Benet. Kao takav pedestrijanizam nije imao neku organizaciju, i u početku je u potpunitosti bio u rukama sitnih industrijalaca koji nimalo nisu zazirali od mogućnosti da brzo zarade, ne vodeći pri tom računa kako će se to odraziti na fer i otvoreno nadmetanje.
Kako se pedestrijanizmom sve više upravljalo iz pivnica i pabova, tako je sve više talentovanih, siromašnih mladića, ili onih koji su živeli na ivici siromaštva, počelo da se takmiči/ nadmeće ne bi li štogod zaradili za život. Pedestrijanizam je, kao takav, bio u jeku popularnosti krajem osamnaestog i početkom devetnaestog veka: Mejson (Mason, 1988) navodi da je najpopularniji bio između 1790. i 1810. godine, kada je popriličan broj ljudi dolazio da posmatra organizovana nadmetanja. Na primer početkom devetnastog veka mladi škotski zemljoposednik Robert Barkli Alardajs, kasnije zbog vojničkog čina, poznat kao kapetan Barkli, privlačio je veliku pažnju publike zbog čitavog niza uspeha na trkama u hodanju i trčanju na dužini od 400 metara do 3 kilometara.
U prvoj godišnjoj "Hronologiji pedestrijanizma" koju je 1838. godine objavio časopis "Bell s Life", nabrojan je veliki broj zatvorenih zdanja koja su služila prvenstveno kao dvorane za održavanje takmičenja u pedestrijanizmu, među kojima su bila: Barou Gardens u Salfordu, Hajd Park Graund u Šefildu, Hokni Vik i Old Brompton u Londonu i drugi.
Međutim u kasnijem periodu, iako je nastao kao izum plemstva, uprkos sve češćem učešću gospode u samim takmičenjima, aristrokratija je izgubila kontrolu nad pedestrijanizmom. Zbog kockanja, nameštenih trka i sveopšteg nepoštenja, pedestrijanizam je postao sinonim za kriminal, nepravilnosti su bile uobičajena pojava, s obzirom da je bilo ometanja takmičara kako bi izgubili trku, i nameštanja "hendikepa" sklapanjem dogovora sa promoterima takmičenja, a preživljavao je uglavnom samo zbog toga što drugi sportovi gotovo da nisu ni postojali (Brailsford, 1991).
style="display:block; text-align:center;"
data-ad-layout="in-article"
data-ad-format="fluid"
data-ad-client="ca-pub-3680394444982515"
data-ad-slot="7364782146">
U to vreme, džentlmeni (gospoda) koji su se takmičili iz opklade sebe su nazivali "amaterima" da ne bi slučajno bili svrstani u isti koš sa "pedesima". Jedan od tih džentlmena u svojim memoarima je napisao sledeće: "U to vreme... amater je bila druga reč za džentlmena, bez obzira na to da li se on takmičio zbog novca ili časti, ili jednog i drugog, što je kod mene bio slučaj" (Lovsey, 1979).
U međuvremenu, pedestrijanizam je odigrao važnu ulogu u zadovoljavanju potrebe za sportom koju je imao veliki broj populacije, s obzirom da je kao takav, sve više postajao sport radničke klase. Do vremena kada je kraljica Viktorija došla na presto, zahvaljujući pedestrijanizmu, takmičarski sportovi su našli svoj put do svih većih gradova i još uvek su imali dosta pristalica.
Bez obzira na to što je s vremenom nesumnjivo pao na niske grane, predestrijanizam je, prema mnogim autorima, utabao put današnjoj atletici, budući da su atletske disicpline trčanja, skokova i bacanja, koje su inače bile veoma zastupljene u samom pedestrijanizmu kasnije postale deo viktorijanskog sportskog panteona, doduše prethodno su morale biti "odenute" odorom amaterizma, koji je bio društveno prihvaljiviji (G. Skembler, 2007).
Pored toga, zaslugom pedestrijanizma, do 1850. godine, ne samo da je izgrađeno najmanje desetak staza, uglavnom posutih šljunkom, namenjenih isključivo sportskim manifestacijama, već su i pozdanije metode, omogućile preciznija merenja postignutih rezultata, kao i objavljivanje pouzdanih amanaha.
Literatura:
British sport - Richard William Cox
Sport i društvo - Grejam Skembler
Deconstructing sport history - Murray George Phillips
Sport and spectacle in the ancient world - Donald G. Kyle
Sport history - Douglas A. Noverr, Lawrence Edward Ziewacz
The Sports process - Eric Dunning, Joseph A. Maguire, Robert E. Pearto
