U psihologiji je dobro poznata izreka: "Ništa ne uspijeva tako dobro kao uspjeh". Na žalost, ili na sreću, čini se da ova tvrdnja ima najširu primjenu u psihologiji sporta. Naime, sport je, sam po sebi, izuzetno takmičarski nastrojena aktivnost. Takmičite se najprije sa svojim suparnicima iz kluba ili nižih liga, ovisno o tome da li je u pitanju individualni ili kolektivni sport, potom na državnom, regionalnom, kontinentalnom ili svjetskom nivou. Problem je i takmičenje sa rekordom, bio on vremenski ili u vezi sa učinkom. I tu će se svi složiti sa nama. Međutim, ono što redovno svi gube iz vida jeste zapravo takmičenje sa samim sobom.
Svaka sportska aktivnost, ukoliko pretendujete da se njom ozbiljno i profesionalno bavite, iziskuje odricanja, i to ne bilo kakva odricanja već kompletnu promjenu stila i načina života u odnosu na vršnjake. To znači da ne možete da idete kud hoćete, kad hoćete i s kim hoćete, podrazumijeva da naporno trenirate barem dva sata dnevno, da se hranite na određeni način, da svo svoje slobodno vrijeme posvetite sportu, a često i da zanemarite svoje školske i porodične obaveze (što nije nimalo pozitivno). I sve je to podređeno želji za uspjehom, za koji je vrlo neizvjesno da li ćete ga postići i kada. Naravno, stvar se dodatno komplikuje kada tu uključimo prezahtjevne roditelje i trenere, uslovljavanja od strane klubova i menadžera, "nepoštene sudije", teške povrede koje vas na duži rok udaljavaju sa terena i potencijalno mogu biti opasne po vaše zdravlje i mogu vas zauvijek udaljiti sa terena.
Ljudima koji se ne bave profesionalno sportom je veoma teško objasniti da je u toku svoje karijere sportista stalno izložen raznim pritiscima. Gledaoci najčešće vide samo "pozitivne" stvari: mladost, ljepotu, uspjeh, bogatstvo. Malo je onih koji se upuštaju u dublja razmišljanja o tome šta je taj neko morao da prođe da bi se našao na tom mjestu. Sportista je tokom cijele svoje karijere izložen raznim vrstama pritisaka: maksimalnom fizičkom naprezanju, stresu koji izaziva sama takmičarska situacija i strahu od neuspjeha, potrebi za stalnim dokazivanjem, podsvjesnom strahu od povreda i stalnom mogućnošću da se uvijek može pojaviti neko ko je bolji od njih i ko će prestići njihov rezultat. Posebna priča je medijska popularnost, koja često u početku izaziva euforičnu radost, ali kasnije može prerasti u gubitak privatnosti i potencijalni izvor frustracija uslijed neopravdanih prozivki i podmetnutih i lažnih intervjua. A da biste bili pravi šampion i vrhunski sportista i profesionalac, sa svim ovim treba da se izborite. Osoba koja vam u tome može pomoći je sportski psiholog.
style="display:block; text-align:center;"
data-ad-layout="in-article"
data-ad-format="fluid"
data-ad-client="ca-pub-3680394444982515"
data-ad-slot="6919562611">
Sportisti često imaju strah od razgovora sa psihologom jer se plaše da će dobiti etiketu da su "ludi" ili "glupi" ili uslijed toga jer im trener, čim nešto pogriješe, prijeti da će ih "poslati kod psihologa". Interesantna stvar sa trenerima je što uvijek misle da su "dobri psiholozi", iako za to u realnosti nema nikakve osnove. S druge strane, kada ste nekog od njih čuli da kaže da je "dobar doktor" ili "dobar fizioterapeut"? To samo govori o ne znanju naših trenera i o njihovoj sklonosti da smatraju da je psihologija = klinička psihologija i da tretiraju psihologa kao instant "babarogu" za plašenje neposlušnih ili (po njihovom mišljenju) neovoljno uspješnih sportista.
Uloga sportskog psihologa je potpuno različita od navedenog. Sportski psiholog nikako ne može predstavljati opasnost po dobrog trenera, naprotiv. Može mu biti oslonac i podrška u situacijama kada stvari, iz potpuno neobjašnjivih razloga krenu loše, da podigne moral ekipe ili sportiste, da interveniše u nepredviđenim slučajevima kao što je smrt nekog od igrača, da mu pomogne da izabere idealno ukomponovan tim (tim sastavljen od izuzetnih igrača koji su u lošim međusobnim odnosima ili imaju problema u komunikaciji će uvijek izgubiti od tima sastavljenog od osrednjih igrača ali koji "igraju kao jedan"), pa i da pomogne samom treneru ukoliko je on pod stalnim pritiskom i izložen je fenomenu "sagorijevanja", itd.
U uslovima stalne neizvjesnosti i napetosti, kada više ništa nije sigurno i uspjeh nikome nije zagarantovan, bez obzira na ono što je uloženo, na napore i odricanja; kada su talenat, fizička, tehnička i taktička pripremljenost gotovo podjenake i kada ni upotreba zabranjenih supstanci i dopinga ne donosi željene rezultate, dolazi do izražaja psihološka pripremljenost. To je faktor koji izdvaja prave asove u mnoštvu dobro pripremljenih i talentovanih takmičara. Neki to popularno nazivaju "pobjednički mentalitet", mada to nije sasvim adekvatan termin. Psihološka pripremljenost je najnepredvidljiviji faktor u današnjem sportu, tajno oružje ekipe i pojedinca. Psihološki dobro pripremljen sportista može u izvjesnoj mjeri nadoknaditi lošiju fizičku pripremljenost, ali je psihološka nepripremljenost nenadoknadiva.
Kao indikatori psihološke pripremljenosti sportista se uzimaju: relativna konstantnost u postizanju dobrih rezultata, postizanje najboljih rezultata onda kada je to najvažnije, kada sa "lomi" rezultat, kao i odustvo "straha od uspjeha"; odnosno gubljenja skoro dobijenog meča ili gubitka pozicije bez objektivno objašnjivih razloga (tzv. "pad u igri").
Psihološka pripremljenost podrazumijeva rad sportskog psihologa sa sportistima, praćenje njihovog razvoja kao ličnosti i neposrednu pripremu za važne nastupe i utakmice. Naravno, svaki od ovih segmenata je neophodno prilagoditi grani sporta, vrsti takmičenja, i nadasve, ličnosti samog sportiste.
