x

Doping u modernom i profesionalnom sportu

Doping u modernom i profesionalnom sportu
Sport je kao društvena institucija nastao vrlo kasno. Razvio se s pojavom industrijalizacije kao korišćenje slobodnog vremena u radničkoj klasi. Pre toga je bio povezan sa visokom klasom koja je mogla svoje vreme posvetiti rekreaciji i bavljenju nekim sporednim stvarima jer nisu bili determinirani borbom za svoju egzistenciju.

Razvoj masovnih medija i tehnologije prati i unapređuje sport u univerzalnu društvenu pojavu. Razvoj masovnih medija donosi lako dostupne informacije o sportovima i vizualno prikazivanje sportova, koje su postala zabava za široko čovečanstvo i ukorenila se u društvu tako da se pojedinci emocionalno vežu uz neke sportiste i ekipe. Oni su jako emocionalno vezani uz njih makar nemali nikakve veze s tim sportistom osim simpatije (veze mogu biti orijentirane po nacionalnosti ili određene mestom prebivališta).

Razvoj tehnologije je napravio pojavu mnoštva sportova koji zavise od savremene tehnologije ili je pak unapredio rekvizite vezane za neki sport koji pomažu postizanju boljih rezultata. Institucionalizovanje sporta, razvoj masovnih medija i tehnologije napravili su od sporta društveni fenomen, ali pretvorili su ga i u posao velikih novca.

On će i dalje napredovati, razvijati će se tehnologija i sve veći novac će se ulagati, ali ljudsko telo je determinirano svojim mogućnostima i ne može preko granice tih mogućnosti. Tehnologija je donela razvoj medicine i sredstava koji pomažu pacijentima da brže oporave ili prikriju tragove bolesti ili povrede. Te su se stvari počele primjenjivati u sportu i označile psihološke i fizičke prednosti nekih sportista nad drugima, ali su i donele negativne učinke na zdravlje. Zbog toga je Međunarodni Olimpijski Komitet donio odluke o zabrani upotrebe nekih sredstava zbog štetnog učinka na zdravlje i neetičkog poštovanja drugih sportista, a zabranjeno sredstva su nazvana dopingom.

Doping u sportu je postao jedina nada mnogim sportistima da postignu vrhunske rezultate jer su telesno slabiji od drugih, a norme i novac vezani uz vrhunske sportove postaju sve veći. Sportisti koji ne koriste doping a naporno treniraju i vežbaju troše svoje telo i zdravlje u nepovrat. Nauka je napredovala i danas postoji mnoštvo zabranjenih stvari koje štete manje zdravlju od nekih dopuštenih sredstava.

Istorija dopinga
Pod dopingom se smatra uzimanje ili korištenje zabranjenih skupina stvari i metoda (skladno važećoj listi zabranjenih stvari i metoda MOO-a) koji se kontrolom pronalaze kod sportista u tkivu ili telesnoj tečnosti ("Pravilnik o sprovođenju doping kontrole HOO-a",1997. god.).

MOO uvek ističe i etičko kršenje morala pri upotrebi dopinga jer nije pošteno prema ostalim sportistima koji ne koriste doping. MOO se stavlja kao glavni borac u svetu protiv nepoštenih sredstava koja uništavaju sport ne znajući da su oni kao takvi uništili sport svojom krilaticom "brže, više, jače " i glorifikovanjem rekorda i normi. Oni su od rekreacije, zabave i održavanja forme pretvorili sport u bespoštedno takmičenje pojedinaca koji uništavaju svoje zdravlje u želji za što većom zaradom i slavom. Sport se pretvorio u profesiju u kojoj su ozlede sastavni deo profesionalizma.

Lista zabranjenih stvari i metoda iz 1997.god. ("Pravilnik o provođenju doping kontrole HOO-a, 1997.god.) izgleda ovako: u prvu grupu spadaju stvari čije je korišćenje u potpunosti zabranjeno jer uzimanje tih stvari može dovesti do zdravstvenih problema i poteškoća, a to su:
  • Stimulansi;
  • Narkotici;
  • Anabolni agensi;
  • Duiretici, i
  • Peptidni i glikopreparati.

    style="display:block; text-align:center;"
    data-ad-layout="in-article"
    data-ad-format="fluid"
    data-ad-client="ca-pub-3680394444982515"
    data-ad-slot="6919562611">


U drugu grupu spadaju metode koje su protiv-prirodne po načinu rada ili zavaravaju rezultate doping kontrole, to su:
  • Krvni doping, i
  • Faramakološka, hemija i fiziklana manipulacija
U treću grupu spadaju stvari koje su u opštoj upotrebi pa su određene posebnim ograničenjima, to su:
  • Alkohol;
  • Marihuana;
  • Lokalni anestetici;
  • Kortikosteroidi, i
  • Beta-blokatori.
Još davno u starim društvima dolazilo je do pojava da određeni pojedinci uzimaju neka sredstva da bi bili bolji čime su se bavili. Većinom su to bili ratnici i sportisti na olimpijskom igrama u staroj Grčkoj. O tim supstancama ne možemo govoriti kao dopingu jer nisu bili zabranjeni, a nisu ni bili protiv-prirodni (MOO pod dopingom podrazumijeva da su to i protiv-prirodna sredstva).

Prve pojave dopinga mogu se vezati uz konjičke trke jer su se one prve komercijalizovale i privukle veliki novac od klađenja pa su se neki konji stavljali pod razne stimulanse da bi postigli što bolji rezultat. S tom pojavom došlo je do pojave da su neki sportisti uzimali stimulanse jer su njihovi sportovi bili iscrpljujući. Rezultat je bio par smrtni slučajeva. Za vrijeme 2. svjetskog rata neki su vojnici dobijali amfetamine (vrsta stimulansa radi smanjenja umora i povećanja agresivnosti, a nemački vojnici su čak dobijali anabolne stereoide).

Posle toga mnogi sportisti počeli su da upotrebljavaju te supstancije radi poboljšavanja rezultata, uklanjanja fizičkog bola od napora koji donosi sport. Mnogi  treneri su sami davali svojim sportistima amfetamine da bi smanjili učinak umora i povećali agresivnost u igri. Dolazilo je do situacija da su zbog povećane agresivnosti sportisti izazivali incidente pa su mnoge utakmice (ovde se misli prvenstveno na primer američkog fudbala gde su takvi preparati bili u širokoj upotrijebi) završavali s velikim brojem povređenih.

Amfetamini (kao i drugi stimulansi) nemaju osobine regeneracije tela nego oni umor psihički uklanjaju tako da ga samo prikrivaju i dovode zdravlje u opasnost. Sve veći broj povreda, bolesti i smrtnih slučajeva dovode do potrebe kontrolisanja stvari koje sportisti uzimaju, tako je do prvih doping kontrola na velikim sportskim takmičenjima došlo 1968.god. na Zimskim Olimpijskim Igrama u Grenobelu i na Ljetnim OI u Meksiku iste godine.

Od tada se metode za pronalaženje dopinga sve više razvijaju, ali i poskupljuju zbog razvijanja doping supstanci koje postaju sve teže za otkrit. Doping se povezivao uz sport sve više i pripadnici DDR-a i NR Kine su u tome prednjačili. Pripadnicima DDR-a su na državnom nivou davali anabolne stereoide u želji da oni dokažu nadmoć "arijevske" rase i superiornosti. To se i pokazalo jer pripadnici DDR-a i NR Kine su srušili više rekorda nego sve zemlje zajedno. Konzumiranje dopinga u DDR-u je izašlo na videlo kada su se otvorili tajni dokumenti STASI-a (tajna policija DDR-a) i našli podati da je 10 000 sportista te zemlje primalo stereoide, a što je bila u ono doba bila tajna.

Kažnjavali su se dokazani uzorci sportista oduzimanjem medalje i zabranom bavljenja profesionalnim sportom. Ima i primera da neki pojedinci nisu bili kažnjeni, najbolji primer je osvajanje medalja biciklista SAD-a na OI 1984. godine gde je od njih 10, šestoro eksperimentiralo s kofeinom. To je kasnije i dokazano nakon priznanja jednog od biciklista, no medalje nisu oduzete. U zadnjih 15 godina mogućnost zarade u atletici se znatno povećala pa je atletika kao sport koji iziskuje svakodnevno treniranje bez nekoga širokog raspona pokreta kojim pojedinac mora ovladati postala puna pojedinaca koji koriste doping. Nije bolje ni u drugim sportovima, najviše dokazanih slučajeva uzimanja dopinga je u sportovima koji ne zahtevaju neka velika tehnička znanja: biciklizam, body-building, dizanje tegova i mnogi drugi. Ni kolektivni sportovi nisu oslobođeni dopinga makar za njih se mora ovladati pokretima i njihovo konstantno ponavljanje, tempo igranja utakmica traži od pojedinaca da se u dva-tri dana u potpunosti oporavljaju je uz pomoć dopuštenih sredstava.


Ukidanje dopinga
U prethodnim poglavljima je definisano da je doping raširena pojava u sportu, da je njegovo uzimanje normalna stvar i da je zdravlje sportista ugroženo i bez dopinga a, da bi s dopingom ono bi moglo postati manje ugroženo. Doping je tema koju niko ne voli, a o njegovom ukidanju nitko ne želi ni pričati. MOO stavlja na popis sve stvari koje bi im se činile štetne, koje poreklo vuku od hormona makar ne moraju ni biti jako štetne. Popis se povećava, broj zabranjenih stvari raste, doping kontrole postaju sve skuplje, a metode dopinga se sve teže otkrivju.

Ljudi koji prave sredstva za analizu krvi i urina takođe prave i nove podvrste stereoida i ostalih zabranjenih stvari. U sportu već postoje anorganski preparati koji su dopušteni. Kortikosteroidi su umetno napravljeni, sprečavaju imunološke reakcije na vezivnim tkivima zbog pojačanog trošenja tih tkiva. Može doći do nuspojava i komplikacija pri njihovoj upotrebi. Isto tako bi se moglo neke određene anabolne stereoide dopustiti koji možda stvaraju manje nuspojava od kortikosteroida. Doping bi se mogao i u potpunosti ukinuti pa da sami sportisti pronalaze koje im je najbolji i sami, uz savet lekara, traži najzdraviji način treniranja. S tim ukidanjem skinula bi se maska o vrhunskom sportu kao o čistom i poštenom i pitanje bi bilo koliko bi ljude zanimalo gledanje ljudi na neprirodnim sredstvima. Nutricionisti, doktori i treneri ne žele uništiti svoga sportistu jer od njemu zavise.


Sport je profesija koja se pojedincu uz veliki trud može višestruko isplatiti i doneti mu slavu i novac. Zbog toga sve veća konkurencija tera pojedine sportiste da se sve više trude i troše svoje telo. Zdravlje kod vrhunskih sportiste postaje upitno jer se ono ugrožava povećanim treninzima i metodama rada i zahteva potpunu posvećenost pojedinaca svome zdravlju i sportu. Neki pojedinci nisu sposobni da dosegnu vrhunske rezultate sa svojim trenutnim fizičkim mogućnostima i posežu za upotrebom zabranjenih stvari i metoda. Broj takvih pojedinaca je sve veći i uzrokuje pojavu da se "moraju" uzimati zabranjene stvari i metode da bi se mogao ostvariti vrhunski rezultat jer ih je nemoguće postići na "prirodan" način.

Društvo održava mišljenje da je sport zabava, rekreacija i način postizanja zdravlja, i ne želi verovati o upotrebi dopinga u njemu. Sportisti konzumenti dopinga varaju to društvo jer se predstavljaju nečim što nisu. Problem bi se mogao rešiti potpunim ukidanjem ili delimičnim smanjivanjem liste zabranjenih stvari i metoda MOO. Pojedinci bi bili oslobođeni skrivanja da uzimaju dopinga, bilo bi poštenije prema onima koji ne uzimaju doping iz etičkih i zdravstvenih razloga, a društvo bi bilo pošteđeno varanja sportiste i njihovog idealizovanja.
 
Autor: Prof. dr. Ivan Anastasovski Objavljeno: 13.06.2014.

PROČITAJTE JOŠ