Borilačke vještine i znanje preživljavanja u prirodi

Moderan način života uz pomanjkanje kretanja te zagađenje okoliša u gradovima, dovode do jačanja svijesti da se čovjek danas, mora u većoj mjeri okrenuti prirodi, posebno aktivnostima u prirodi. Ovo za čovjeka rješava oba problema, i problem njegovog nekretanja i problem loše kvalitete života u gradu, a ako se ovome pridoda mogućnost da kroz ovakve aktivnosti sudionicima ovakvih programa daju osnovne ekološke smjernice i razvija svijest o očuvanju prirode, onda bi glavni ciljevi programa, i sa stanovišta očuvanja Zemlje kao staništa, bili ispunjeni.

Upravo iz tog razloga, danas se javljaju razni programi koji se provode na otvorenom. Rekreacijsko kampiranje, „team building preživljavanje”, razne radne terapije s radom u prirodi, situacijske vježbe vojnih i policijskih snaga koje se provode u prirodi, škola u prirodi kao dio plana i programa redovite nastave učenika, pa i tjelesne pripreme vrhunskih sportaša koje se provode u divljini s „primitivnim tehnologijama” kao sadržajem, sve su prisutniji sadržaji tih programa. Među velikim mnoštvom različitih programa koji se nude, programi  tzv. - preživljavanja u prirodi, su jedni od najpopularnijih. 

No što se točno podrazumijeva pod pojmom preživljavanja u prirodi? 

Pojam – preživljavanje čovjeka u prirodi, podrazumijeva obavljanje niza manje ili više složenih motoričkih obrazaca kojima osoba nastoji preživjeti u prirodi i regulirati svoje osnovne biološke potrebe. Tehnika je preživljavanja sastavljena od racionalnih i efikasnih kretanja kojima se u prirodi izrađuje zaklon, potpaljuje vatra, lovi riba ili druga divlja životinja, skuplja samoniklo jestivo bilje, izaziva sušenje biljaka tj. prikuplja vlaga sa biljaka ili izrađuje kondenzacijska zamka radi opskrbe vodom, teren svladava spuštanjem niz strme litice ili prelaskom rijeke, prenosi voda, hrana i oprema s jedne (nesigurnije lokacije) na drugu (sigurniju lokaciju) i drugo.

Vrlo je važno za napomenuti da se svatko može zateći u situaciji preživljavanja. Također, pri tome treba uzeti u obzir da je definicija preživljavanja vrlo kompleksna jer se pritom ne misli samo na prirodne katastrofe kao što su poplave, potresi, požari, snježne oluje, nego treba imati na umu da se i jednodnevni izlet u prirodu bez dovoljno vode i hrane uz neodgovarajuću opremu u trenutku pretvara u stresnu situaciju, na koju ljudi nisu navikli i s kojima se po prvi puta susreću. 

Kada čovjek kroči u nepoznato, svaki je put u situaciji potencijalnog preživljavanja. Da bi imao totalnu kontrolu nad prirodnim okruženjem, potrebno mu je veliko iskustvo i znanje što se stječe kroz dugi niz izučavanja. Ako se čovjek iznenada nađe u situaciji preživljavanja, um će preplaviti zbunjujuće misli i osjećaji. Treba se što prije suočiti s tim osjećajima i riješiti ih se pod svaku cijenu. Među prvim, treba pronaći adekvatno mjesto koje je zaštićeno, tako da se može formulirati plan za opstanak. Dobro planiranje i priprema će pomoći u prevladavanju teškoća i opasnosti te će unesrećenog održati na životu. Treba što prije izvagati sve pozitivne i negativne aspekte situacije u kojoj se isti zatekne. Glavni prioriteti su zaklon, voda i vatra.

Povezanost između borilačkih vještina i znanja preživljavanja u prirodi

Preživljavanje u prirodi ima iznimno dugu tradiciju u borilačkim vještinama u obuci ratnika. Još su stari Spartanci svoju djecu staru od 11 do 13 godina odvodili u nepristupačne predjele prirode i tamo ih ostavljali da se sami snalaze te preživljavaju u prirodi i po nekoliko dana. Cilj takvog odgoja nije bio samo upoznavanje prirode tj. snalaženje u prirodi ili preživljavanje u prirodi, već je osnovni cilj bio na izgradnji „ratničkog karaktera“. Ratništvo i odgoj bili su u prvom redu usmjereni prema samome sebi i slabostima koje je ratnik imao unutar sebe. Svaki vid slabosti, bilo tjelesne, bilo karakterne, bio je nedostatak koji  je mladi ratnik morao nadvladati. Vrlo sličan, da ne kažemo istovjetan način odgoja primjenjivala su i neka indijanska plemena u Americi, a isti obrazac odgoja primjenjivali su i stari Vikinzi, pa Aboriđini u Australiji, u Japanu samuraji i ninje, u Kini razni kung fu redovnici, i mnogi drugi.

Ta je obuka imala za cilj da nauči mlade „ratnike“ da poštuju prirodu tj. da shvate da su i oni dio prirode te da se moraju znati prilagoditi prirodi. Mladići su morali naučiti poštivati njene zakone, njene uslove i njene hirove.  Važno je bilo da shvate pravilo - da u prirodi ne postoje ni kazne ni nagrade, već da postoje samo – posljedice. Tek kada su mladići naučili da poštuju prirodu, mogli su započeti učiti kako da u njoj prežive. Ukoliko se priroda poštuje ona će nas prihvatiti i mi ćemo imati samo koristi od nje. U suprotnom, neće nas žaliti. Jer priroda je surova taman onoliko koliko to mora biti.

Iz tog razloga mladići su morali steći određena znanja koja se doduše smatraju primitivnim vještinama jer su to znanja koja čovjek poznaje od najranijeg stadija svoje evolucije (paleolitik) koja mu u najširem smislu osiguravaju zadovoljenje osnovnih bioloških potreba u prirodnom okruženju. To su izrada skloništa, pronalazak vode i hrane, te potpala, kontrola i upotreba vatre. 

Za osobe koje borave u prirodi ili koriste neka od znanja i vještina koje su potrebne za preživljavanje u prirodi, danas se koriste mnogi različiti nazivi. Tako ovisno o zemlji njihova podrijetla, možemo spomenuti neke od tih naziva; voyager (putnik istraživač iz Sjeverne amerike), trapper (lovac na krzna), highlanders (brđani), mountaineer (planinar), explorer (istraživač), logger (šumski radnik drvosječa), lumberjack (drvosječa), wilderness survival (preživljavanje u divljini), wildwood (divlja šuma),tracking (praćenje), survival in nature (preživljavanje u prirodi), i danas jedan  od najčešće korištenih termina bushcraft (naziv potječe od bush- rendžera, a najviše se koristi u Australiji, Novom Zelandu i južnoj Africi). Drugi termini se rjeđe koriste.

Određena znanja i vještine preživljavanja u prirodi su dio obuke u mnogim borilačkim vještinama. Primjera radi, možemo navesti neke od tih borilačkih vještina; ninjutsu – shinobi iri (tehnika bešumnog kretanja i vještina penjanja te prodiranja na neprijateljski teritorij), suji-ren (obuka borbe u vodi i kretanja kroz vodu), inton-jutsu ( prikrivanje tragova, bijeg i sakrivanje), ten mon (poznavanje meteorologije), chi mon (poznavanje upotrebe zemljovida i vještina prostornog snalaženja). 

Karate  - haya-gake-jutsu (brzo hodanje i trčanje na duge staze), karumi-jutsu (tehnika penjanja i izbjegavanja napada skokovima u stranu) , suijohoko-jutsu (tehnika prelaženja preko vode), suei-jutsu (borenje i plivanje u vodi s oklopom na tijelu), chikujo-jutsu ( gradnja prepreka ), naroshi- jutsu (vještina davanja signala vatrom), hojo- jutsu (tehnike vezivanja i vezivanje neprijatelja). Chi (KI) životna bioenergija, energija koja je pohranjena u čovjeku a koju čovjek prima iz prirode. Kung fu - razne tehnike borbe nastale oponašanjem životinja. Subak - stara korejska tehnika borbe nastala oponašanjem životinja. Kung fu, ju –jutsu , judo, aikido, tae kwon do, capoeira, muay thai, krav maga samo su neke od mnoštva borilačkih vještina u kojima se često vježba u prirodi. U borilačkim vještinama Box, kick-boxing, hrvanje, ali i u mnogim drugim, često se izvode pripreme sportaša u prirodi. Također, i razne situacijske vježbe vojnih i policijskih snaga izvode se u prirodi.

Osnovi obuke preživljavanja u prirodi

Prije nego krenete na određeno mjesto u „divljinu“ uvijek se raspitajte kod lokalnog stanovništva (ako je to moguće), ili kod planinara, ili osoba koje su već bile na tom području gdje planirate ići o specifičnostima područja. Već pri planiranju i pripremi za vaš boravak na određenom mjestu u prirodi, pokušajte predvidjeti moguće opasnosti koje vas tamo mogu zateći. Nosite uvijek propisanu i preporučenu opremu. 

Na takav pothvat ne idite nikada sami, bez obzira na vaše ranije iskustvo.  Prilikom planiranja boravka u prirodi važan faktor je izbor partnera ili odgovarajuće grupe s kojom kanite ići. Izbor lošeg partnera ili grupe može po vas biti vrlo opasan a ponekad i od presudne važnosti. U početku je dobro da ako nemate iskustva planirate vaš boravak u prirodi sa nekim tko već ima dovoljno iskustva i od koga možete mnogo naučiti, a poslije se možete postepeno i osamostaliti.

Odabir adekvatnih osoba je iznimno važan, najbolje je ako u grupi imate nekoliko pojedinaca koji su stariji i iskusniji, kao i nekoliko mlađih osoba koje su dobre fizičke pripremljenosti. Također, morate voditi računa i o karakternim osobinama tih osoba sa kojima planirate ići. Osobe koje su bile ili jesu, pripadnici postrojba vojske ili policije su vrlo poželjne u grupi. Poželjne su i osobe koje vježbaju određene borilačke vještine poput ; karatea, juda, aikida, tae kwon do,kung fu, ju jutsu, jer imaju više poštovanja prema starijima i iskusnijima u grupi, što u pojedinim trenucima može biti od presudne važnosti. Takve osobe su naučene potisnuti svoj ego i prilagoditi se grupi. Neke osobe mogu biti u odličnoj fizičkoj formi, ali ponekad njihova borbena ćud tj. njihov temperament, kao i nemogućnost kontrole nad svojim egom, može imati vrlo negativne posljedice po grupu.

Najveći broj nesreća je uzrokovan pogrešnim ponašanjem i donošenjem pogrešnih odluka.   Pojedinac u skupini koji donese neku od loših odluka može dovesti u opasnost sebe, druge članove iz svoje grupe, kao i spasioce koji dolaze iz nekih drugih grupa. Zato svaka osoba treba pažljivo izabrati svoj cilj prema svojoj snazi, kondiciji i sposobnostima. Svakako da spremniji i snažniji pojedinci traže teže izazove i zahtjevnija područja divlje prirode, dok manje spremni svoje zadovoljstvo nalaze u ljepoti manje opasnih i pitomijih mjesta. Neki pojedinci koji ne mogu obuzdati i kontrolirati svoju temperamentnu ćud, zaborave da je izazov divlje prirode uvijek veći od mogućnosti pojedinca. Preopterećenost i nerealni ciljevi presudni su kako za one snažne i spremne tako i za one koji to nisu, u ostvarivanju zadanog cilja.

Kada pakirate stvari koje ćete ponijeti trebate voditi računa da vam ništa od potrebnog ne nedostaje a da ničega nema previše. Iskustvo će vam tu mnogo pomoći, a ukoliko ga nemate pitajte one koji ga imaju odnosno one sa kojima planirate boravak. Kada pakirate ranac, vodite računa da najteže stvari idu na dno ranca i što bliže leđima, radi ravnoteže i lakšeg nošenja. Zatim idu odjeća i obuća, pa onda drugi pribor ( kao npr. za osobnu higijenu i sl.), i na vrh stavite stvari koje vam često trebaju (kao npr. kapa, kabanica, hrana, plinska boca i kuhalo, konop i sl.). U džepove ranca stavite stvari koje su sitne ali potrebne za boravak u prirodi , kao na primjer; čuturica za vodu, karta i kompas, prva pomoć, nožići, šibice, baterijska lampa, zviždaljka, čokoladice ili glukozu i sl.. Količina stvari koje ćete trebati uzeti ovisi od toga koliko dana planirate boraviti u prirodi, kao i u kom periodu tj. u kom godišnjem dobu.

Današnja oprema se uvelike razlikuje od opreme u bliskoj nam prošlosti. Tome je doprinijela industrija opreme za boravak u prirodi svojim tehnološkim razvojem novih materijala, kao i mnoštvom poboljšanih rješenja na opremi. Svakako jedan od najvažnijih ako ne i najvažniji dio opreme je adekvatna obuća. Za lakše uspone i pješačenja koriste se lakše i mekanije cipele. Ako je potrebno kretati se po kamenju ili kroz snijeg, tada se koriste glomaznije i tvrđe cipele. Najbolje su tzv. duboke cipele, koje će smanjiti mogućnost povrede skočnog zgloba, kao i zaštiti nogu od drugih vanjskih utjecaja ( kamenje, snijeg). Treba voditi računa pri kupnji obuće da se uzme barem za jedan broj veće cipele kako biste mogli obuti dva para čarapa, donje tanke i preko njih deblje, vunene. Vodite računa da sa sobom ne nosite „nove cipele“, već one koje ste od prije nosili i razgazili, i za koje znadete da su vam udobne. 

Hlače bi bilo dobro da su elastične, od materijala koji se može osušiti na tijelu. Donje rublje je dobro  da je od materijala koji efikasno odvodi znoj sa kože i predaje ga gornjim slojevima odjeće. Da bi funkcioniralo mora biti skroz pripijeno uz tijelo. Ukoliko imate bazni sloj odjeće dobar ( donje rublje), koji će efikasno prenositi iznojenu tekućinu na drugi sloj , bilo bi dobro da i za drugi sloj odjeće odaberete nešto od brzosušećih materijala. Vodite računa da drugi sloj odjeće ima dobru toplinsku i vjetro izolaciju. 

Pod opremom se misli na apsolutno svaki komadić koji će biti od koristi, ali posjedovanje kvalitetnog noža ili nekog drugog alata za rezanje, te znanje njegovog korištenja u situacijama preživljavanja u prirodi čovjeku mogu osigurati ili uvelike olakšati regulaciju svojih primarnih fizioloških potreba, a tijekom boravka u prirodi će pružiti sigurnost te nesputanost kretanja kroz prirodu.

Kada ste došli na odredište trebate postaviti šator, ili ukoliko nemate šator, sami napraviti odgovarajući zaklon. Uz pomoć noža i sjekirice se za otprilike sat vremena može napraviti odgovarajući zaklon od pruća, granja i lišća ( manji zaklon od granja i lišća može se učiniti i bez alata). Zaklon predstavlja ključnu fizičku barijeru između čovjeka i okrutne prirode. U situaciji preživljavanja, mora se pronaći ili izgraditi vlastiti zaklon koji će štititi od vjetra, vlage, sunca ili zime, ovisno o klimatskom području u kojem se boravi. Kod izrade skloništa, potpale vatre, ili u želji da nešto vežete ili osigurate potrebno je znati i kako to uraditi. Trebate znati kako uraditi čvrste čvorove koji  će vam biti od koristi. 

Najbolje je zaklon napraviti negdje na ivici šume, nikada u šumi. Trebate znati da poslije kiše u šumi još satima kaplje voda, a jak vjetar često lomi granje drveća. Pazite da zaklon ne postavljate ispod usamljenog drveta – jer su česta meta gromova. Zaklon se nikada ne smije podizati na stazi koju koristi divljač. Dobro je zaklon napraviti u blizini vode, ali isto tako treba imati na umu da zvuk tekuće vode može prikriti druge zvukove koji bi mogli ukazati na opasnost. Zaklon koji je previše blizu vodi, povećava opasnost od iznenadnih bujica uslijed velikih kiša, kao i opasnost od raznih insekata i životinja.

Voda je ljudima jednako važna kao i zrak, a u sušnim krajevima se mora osigurati izvor za svaki dan.   Ukoliko se ostane bez vode treba se upoznati sa što više načina prikupljanja vode te osigurati tu istu vodu pitkom i na sigurnom. U globalu, odrasla osoba može preživjeti 3 minute bez zraka; 3 dana bez vode; 3 tjedna bez hrane. Stoga voda treba biti prioritet. Ne treba čekati da se potroše sve zalihe, novi izvor svježe vode treba tražiti odmah. U situaciji preživljavanja 1 litra vode može trajati i do 4 dana, a ako je neophodno posljednja 1/4 litre traje i do tri dana. Ljudsko tijelo gubi 2-3 litre vode svakodnevno što znači da tu količinu treba nadomjestiti uzimanjem tekućine ili hrane jer u sebi sadrži udio vode. Gubitak tekućine disanjem i znojenjem povećava se s radom i temperaturom. Voda unutar našeg tijela odgovorna je za niz vitalnih funkcija poput uklanjanja otpada, opskrbe energijom, regulaciju tjelesne temperature i mentalne oštrine. Da čovjek bude zdrav i potpuno funkcionalan mora imati pristup dovoljnoj količini čiste vode svaki dan.

Najbolje je sumnjati da je sva voda zagađena. Stajaće, smrdljive lokve su izvori zaražene i nečiste vode, ali i one mogu biti pitke ako je to nužno. S druge strane, čista, hladna, protočna, bogata kisikom voda koja je naizgled sigurna za piće bez pročišćavanja može biti i uzrok raznim želučanim tegobama. Prvo, uvijek treba tražiti najčišći dostupni izvor vode, naizgled najsvježija i najzdravija bez očiglednih tragova zagađenja. Nakon što se prikupila najčišća moguća voda koja se mogla pronaći, treba ukloniti bilo kakve tvari koje su se nakupile. 

Najlakši način da se to izvede je napinjanje vodopropusne tkanine prilikom pretakanja iz jednog (zagađenog) u drugi (čišći) spremnik vode. Jedna od metoda je filtriranje u boci uz uporabu kamenja i pijeska. Ukoliko se nema boca, treba improvizirati, u takvoj situaciji može se koristiti i čarapa. Slojevi kamenja i pijeska ovog filtera za vodu uklonit će čestice nečistoća zagađene vode ostavljajući je dovoljno čistom i spremnom za prokuhavanje. Kada je to učinjeno, voda se treba temeljito prokuhati    (za sigurnost voda bi se uvijek trebala kuhati najmanje 5 minuta). Prije odlaska na spavanje, treba prokuhati dovoljno vode za sljedeći dan, spremiti je i ostaviti na otvorenom da se ohladi.

Vatra je jako bitna u preživljavanju. Ona suši odjeću, najbolji je izvor topline, kuha hranu, prokuhava vodu, daje svjetlo noću, otklanja insekte i još mnogo toga. Biti u mogućnosti zapaliti i održavati vatru je vještina koja se mora svladati i usavršiti. U sklopu opreme, uvijek bi se trebao nositi neki pouzdani način za potpalu vatre (šibice, upaljač). Također, svi bismo trebali naučiti zapaliti vatru poput naših predaka koji su uspjeli bez šibica, jer se svatko od nas može zateći u situaciji preživljavanja bez šibica ili nekog drugog sredstva za potpalu vatre. Tri su glavne komponente potrebne za potpalu vatre, a to su gorivo, kisik i toplina. Za učinkovito paljenje mora biti neograničena količina svakog od navedenih. Prilikom paljenja vatre treba se pripremiti najsuše moguće drvo te osigurati dovoljnu količinu istog ovisno o namjeni za koju se priprema. U mokrom ili vjetrovitom vremenu treba se pobrinuti da se ima dovoljno malih grančica ili drvaca za potpalu. 

Primitivni način paljenja vatre je trenjem. Ova podcijenjena metoda je korisna, jer je gotovo uvijek moguće naći sve potrebne materijale. Nakon što je oprema prikupljena potrebno je samo nekoliko sekundi da bi se proizvela vatra. Od svih tehnika paljenja vatre trenjem, metoda luka i svrdla (engl. bowdrill) je najučinkovitija te pouzdana jer se može koristiti u svakom okruženju. Potrebno je napraviti svrdlo, dužine oko 20 cm i 2 cm u promjeru te zaokružiti jedan kraj svrdla kako bi se ostvarila što veća površina za trenje, a na drugom kraju gdje svrdlo pridržavamo i upiremo sa držačem za svrdlo, napraviti manju površinu kako ne bi došlo do nepotrebnog trenja. Zatim je potreban luk od drveta dužine oko 70 cm na koji se veže komad užadi ili tetive na oba kraja tako da luk ima napetost. Baza je izrađena od istog drveta kao i svrdlo, te je dugačka oko 30 cm i debljine 2 cm. Na njoj se treba izraditi utor za svrdlo, te izrez u obliku slova "V" čija je svrha skupljanje drvene strugotine. Metoda luka i svrdla, proizvodi dim i ujedno užarenu strugotinu koju dalje oprezno prilažemo prethodno pripremljenoj suhoj travi ili kori.

U prirodi se vrlo lako zaluta, naročito ako su nepovoljne vremenske prilike: magla, kiša, mrak… Nemojte misliti da se to dešava samo početnicima ili neiskusnima, jer i vrlo iskusnim poznavaocima se dešava da se izgube, ali to nije ništa strašno ako znate kako da se orijentirate. Jedna od najjednostavnijih metoda je da se popnete na vrh brda ili najviše drvo i osmotrite okolinu. Zapazite neku točku koja će vam biti orijentir određeno vrijeme ( neko usamljeno drvo, stijena, proplanak, planina, kuća , električni stup). Važno je da idete što više pravolinijski prema tom orijentiru. Možete se orijentirati i pomoću sata na način da promatrate sunce na staklu sata, i okrećete sat sve dotle dok se pravac sunca ne poklopi sa malom kazaljkom. Potom prepolovite ugao između male kazaljke i broja 12 na satu i dobiti čete pravac – jug. Ponekad možete pratiti let ptica, koje idu prema jugu.

Za vrijeme vedre noći, pravac sjevera može se odrediti dovoljno precizno po Sjevernjači ili Polarnoj zvijezdi. Ona se nalazi u sazviježđu malih kola (mali medvjed) a najlakše ju je pronaći pomoću velikih kola (veliki medvjed). Sjever možete odrediti i prema tamnijoj pruzi na drveću koja se uvijek nalazi na sjevernoj strani i obrazuje se od zaostale vlage. Vlažna kora se najsporije suši na sjevernoj strani, na kojoj ima najmanje sunca. Kora drveća sa sjeverne strane je hrapavija i obično je obrasla mahovinom. Gljive koje žive na drveću bolje rastu sa sjeverne strane,zbog više vlage. Sjeverni dio šume oslobađa se snijega do dvije nedjelje kasnije od južnog dijela, na sjevernim padinama snijeg se duže zadržava nego na južnim. 

Ako naiđete na potok, uvijek krenite nizvodno. Potok vodi u dolinu, prema rijeci, a tu ćete prije ili kasnije naići na ljude.

Za preživljavanje u prirodi potrebna je prvenstveno volja, pa znanje, iskustvo i na kraju oprema.

Volja za preživljavanjem je temelj, jer je mentalni stav jednako bitan kao snaga i znanje. Znanje vam  ulijeva sigurnost i rastjeruje strahove. Nadalje, potrebno vam je iskustvo (odnosno trening) učestalim svladavanjem vještina i njihovim održavanjem. I na kraju oprema, jer kakva god oprema se posjeduje na nju se mora gledati kao prednost. Nedostatak opreme ne znači da niste opremljeni jer sa sobom nosite znanje, vještine i iskustvo. Ista ta znanja i vještine treba proširiti i razvijati, te ne dopustiti da budu zaboravljene.