x

111 hiljada metara

111 hiljada metara Autor fotografije: Marko Skorić / Savremenisport.com
Kako postajete sve ozbiljniji i ozbiljniji trkač, shvatate da je „trčanje“ pojam kojim se opterećuju samo početnici. Kako napreduješ, povećavaš kilometraže, vreme na stazi i slično, prestaješ da se baviš time koliko dugo možeš trčati bez prestanka, i na neki čudan način obilaziš pun krug i ponovo počinje da te interesuje jedino vreme – da što pre i sa što manje muke završiš trku. A to nigde nije toliko očigledno kao u planinskom trčanju.

Najčešće pitanje koje mi je bilo postavljeno prethodnih nedelju dana bilo je „Da li planiraš da istrčiš svih 111 km na Fruškoj gori?“ Ne znam ni kako da počnem da odgovaram na to. Jeste li nekad videli kako izgleda uspon od 30% i više? Onaj na kojem najbolji svetski ultraš Kilijan Džornet mora da se savije unapred i rukama odguruje o kolena kako bi sebe izvukao do vrha? Ne, ne planiram da istrčim svih 111 km. Ali planiram da trčim 111 km na način koji neće ugroziti to da trku završim.

To je diplomatski odgovor. Najradije se ne bih ni mučio objašnjavanjem…

Mislim da ni u jednoj drugoj disciplini taktika nije toliko bitna kao u ultramaratonu. Naravno, od najmanjeg detalja zavisi da li ćete u trci na 100 m biti prvi ili poslednji, ali ni u jednoj drugoj od tog detalja ne zavisi da li ćete trku uopšte završiti? I ja sam čovek. I meni je tužno i inspirativno kada vidim video klip sportiste koji je doživeo težak pad i povredu na tartanskoj stazi ali je odlučio da praktično na jednoj nozi odšepa do cilja iako su svi odavno završili, dok mu ceo stadion aplaudira. U ultramaratonu toga nema. Nema stojećih ovacija, nema moralne pobede, ako se povrediš za tebe je učešće završeno.

I ne samo ako se povrediš – kamenčić u patici na petom kilometru, sunčano vreme i par stepeni više nego što je najavljeno, pad koncentracije i pogrešno skretanje na stazi, jedna stvar manje ili više u rancu… Sve je bitno i od svega zavisi kako ćeš izgledati na cilju.

Frušku goru znam dosta dobro. Ne idealno, ali ovo mi je bilo treće učešće na Fruškogorskom maratonu a pored toga imam i dva na Bukovačkom u septembru. Ali stvar je tome da ništa ne može da te pripremi za nešto novo i neiskušeno. Popeo sam se uz Brankovac i Crveni Čot nekoliko puta, ali nikada sâm, noću, nakon 90-100 km ozbiljnog napora. Znam kako izgleda hidrirati se tokom maratona, uzimati okrepu, ali nikada nisam pokušao da stanem i bukvalno pojedem sendvič i popijem čokoladno mleko kako bih došao sebi, a zatim nastavim. Trčao sam u svim uslovima, ali nikada nisam morao da se spremim za prelaz, da trčim na 30 stepeni danju, a zatim na 10-15 noću, da očekujem kišu, vetar, da možda neću imati snage da potrčim i zagrejem se…

I onda, naravno, najbitnija stvar – kako ti se telo ponaša nakon toliko kilometara. To nije nešto što možeš nekoga da pitaš. To jednostavno moraš da iskusiš…

Mentalno, pokušao sam da podelim trku na tri dela, od kojih je svaki imao poseban pristup i očekivanja. U prvom, želja mi je bila da što više pretrčim, u drugom da kombinujem trčanje i hodanje, a u trećem da skoro isključivo hodam i nekako se dokopam cilja. Nije ovo bilo nešto uklesano u kamenu, više moja očekivanja na osnovu priprema proteklih meseci. Kada imate u nogama treninge od po 4-5 sati po brdovitom terenu, onda ni ne sumnjate da ćete na trci biti u stanju da pretrčite isto toliko, a verovatno i više. Problem je onaj ostatak koji je potrebno preći peške. To je nepoznanica. Da li ćete nakon tih 40-50 kilometara biti u stanju da se uopšte krećete, da li ćete imati snage, volje i energije.


    style="display:block; text-align:center;"
    data-ad-layout="in-article"
    data-ad-format="fluid"
    data-ad-client="ca-pub-3680394444982515"
    data-ad-slot="7364782146">


Krenuo sam jako oprezno, štedeći se u prvim kilometrima. Ranac sa namirnicama trebalo je da me čeka na 36. kilometru, na kontrolnoj tački 9 koju su čuvali članovi mog kluba. Tu mi je bila planirana prva veća pauza.

Znate onu misao „Šta mi je trebalo sve ovo?“ Ona mi se nikada ne javlja u završnici trke, kada sam umoran i iscrpljen, već uvek na samom početku. Trčiš i gledaš ljude kako se smeju, sunčaju, šetaju, slikaju, jednom rečju uživaju, a ti prolećeš pored njih i ostavljaš sve to iza sebe. I jedan glas kao da ti kaže da ti je mesto pored njih, da zaslužuješ i ti da provedeš jedan lenjo-aktivan dan u prirodi, da se opustiš i odmoriš, ali svestan si i onog drugog, mnogo glasnijeg koji ti ostatak godine kljuca po glavi i svaki put te tera da isprobaš nešto novo i još luđe.

Sunce je bilo stvarno surovo. Najavljivali su toplo vreme ali niko nije mogao da pretpostavi 30 stepeni i ni oblačka na nebu ili daška vetra. Već tu preispitujem svoju taktiku. ZNAM kako je trčati po suncu, koliko je teže, kako utiče na telo i psihu, i kako se sa tim ne treba šaliti. Gledam ljude koji trče uzbrdo sa rančevima, koji prolaze česme i izvore bez stajanja i nije mi jasno šta oni uopšte očekuju od trke. Da prestignu prvog ispred sebe? Da postave lični rekord? Da završe? Znam samo da to nije način na koji bih ja to pokušao.

Ovaj deo trke prošao je jako brzo. To je na neki način bilo i očekivano, ne samo što sam imao tu dužinu u nogama već sam i dobro poznavao stazu. Popovica, Glavica, Astal, Stražilovo, Brankov grob, Grgeteg, TV toranj, Hopovo, Kraljeva stolica… previše sam puta prošao tuda da bi me nešto iznenadilo. Jedina stvar – koliko je zemlja bila tvrda. Prethodnih godina dešavalo se da pada kiša u danima pred trku i da je to čini mekom i udobnom, ako zanemarimo barice na stazi s vremena na vreme. Ovoga puta, delovalo je kao da se trči po betonu. To me ipak nije sprečilo da ugazim do članaka u blato u jednom trenutku.

Na Kraljevoj stolici dočekali su me moji Fruškogorci. Tu me je čekao ranac, okrepa za ultramaratonce, ali važnije od svega, poznati ljudi kojima je stvarno stalo do toga kako se osećaš. U prethodne dve-tri godine kupili su me svojim entuzijazmom, angažovanjem i željom da sve ono što rade bude na jednom nivou koji neće samo zadovoljiti već i oduševiti. Da nema njih ne bi bilo Noćnog maratona, Otvorenog prvenstva Fruške gore, Reciklažnog maratona, Trke za Ružu, a mislim i da bi rekreativni sport i trčanje u Novom Sadu izgledali potpuno drugačije i siromašnije. Ove godine odlučili su da na Kraljevoj stolici naprave promociju penjanja po drveću, nove aktivnosti našeg kluba.

Tu sam napravio najdužu pauzu u tom delu trke. Skoro pola sata sedeo sam, jeo i spremao se za nastavak. U tom trenutku bio sam jedanaesti ali uopšte mi nije bilo stalo do pozicije ili vremena. Nisam čak ni bio spor, jednostavno mi je bilo potrebno da se „resetujem“. Bilo je vreme za „drugu trku“, drugu trećinu ultre, a da bih sa njom krenuo trebalo je da se vratim mentalno na početak i ubedim sebe da je sve ono što je prethodilo bilo samo zagrevanje. 36 km, sledeća velika pauza je kada stignem na Šuljamsku glavicu na sedamdeset i nekom. Ok, idemo dalje…

Spuštajući se sa Kraljeve stolice dolazi se do naselja Vrdnik, koje je, makar meni, bilo i najteži deo trke. Ide se asfaltom, po suncu, bez zaklona, i imate osećaj kao da ste na tiganju. Još ranije sam odlučio da u Vrdniku nema trčanja. Jednostavno napor koji ulažete nije opravdan, ne dobijate toliko na brzini koliko izgubite na energiji i svežini.

Nakon Vrdnika sustigao sam jednog ultramaratonca koji je jednostavno stao. Nešto ga je preseklo i više nije mogao da natera 
sebe da potrči. Prva stvar koju sam ga pitao bila je „Da li si trčao na asfaltu?“ Čim mi je odgovorio potvrdno bilo mi je jasno, desilo mu se upravo ono što sam pretpostavio da će i meni ako to uradim. Staza je relativno ravna, osim jednog velikog uspona, i prosto mami da se sa nje što brže pobegne. Ali upravo u tome je zamka…

Negde na putu ka Letenci prestao sam da trčim. Miks lešnika, badema i suvog grožđa koji inače nosim na sve planinarske, speleološke i slične akcije, jako mi je teško pao na stomak i nisam želeo da se dodatno opterećujem. Druga stvar zbog koje sam odustao od trčanja je jer sam otkrio da sam pun snage i da sam u stanju da držim ubitačan ritam i kada samo pešačim, oko pet kilometara za sat vremena, bez obzira na uspone. Krug do drugog dolaska na Letenku (Letenka – Andrevlje –Šuljamovska glavica – Letenka), koji sam žurio da završim do 21h kako bih dobio pečat pre zatvaranja kontrolne tačke koji sam zaboravio da uzmem u polasku, uspeo sam da preletim za nešto više od tri sata, bez trčanja, što je prosek od 6,5 km za sat vremena. Čisto poređenja radi, u prvom delu trke tokom kojeg sam uglavnom trčao prelazio sam u proseku tek nešto više od 7 km po satu.

Drugi dolazak na Letenku mi je i najdraži deo trke. Zbog ludog ritma koji sam sebi zadao bio sam skroz mokar i tresao se dok mi se majica sušila, ali nekako se potrefilo da se veliki broj poznanika našao tamo u isto vreme. Svi smo sedeli oko vatre, pili čajeve i jeli krofne i pripremali se za nastavak koji je nosio nove izazove – mrak i hladnoću.

Ostao sam skoro sat vremena pored vatre „resetujući“ se po drugi put. 2/3 bilo je savladano, ostala je još poslednja, a ja sam se osećao nikad bolje. Nisam imao ni jedan žulj (zahvaljujući vazelinu kojim sam namazao noge pre starta trke i ponovo na Kraljevoj stolici), nikakvu upalu, grčeve, bolove. Jedino što su mi stopala bila malo osetljiva zbog trčanja po tvrdoj podlozi i osećao sam svaki kamen ispod đona na koji nagazim. Ali ono što me je najviše iznenadilo bila je energija. Imao sam osećaj da mogu nastaviti istim tempom još duplo toliko. I uopšte ne mogu da objasnim odakle mi.

Inače imam problem sa dugim pešačenjem po uzbrdici. Nekako mi je previše naporno za leđa i lakše mi je da trčim nego da šetam, najiskrenije. Ali pretpostavljam da su se svi oni treninzi zimus sa rancem punim vode konačno isplatili i da njima mogu da zahvalim za to što nisam izgledao ni približno slomljeno kao veliki broj planinara na Letenci. Imam osećaj da je Crveni Krst bio najzauzetiji upravo tamo.

To je mesto na kojem se inače lomi trka. Kada dođete do njega treba da svesno donesete odluku da krenete u krug od 20 kilometara koji će vas nekoliko dugih i neinspirativnih sati kasnije vratiti na istu tu tačku. Jedna pored druge, dve staze vode ka istom mestu – Andrevlju. Ukoliko skrenete levo, idete na KT17 koja vas eventualno vraća nazad. Ukoliko skrenete desno, idete na KT16 odakle nastavljate ka cilju velikog južnog maratona. Iako se obe tačke, i 16 i 17 nalaze u istom mestu, upravo je Letenka ta gde je potrebno ostati psihički jak i skrenuti levo kada vas svaki mišić u telu vuče na drugu stranu.

Odmor na Letenci bio je neplaniran. Kao što sam rekao, trebalo je da stanem na Šuljamskoj glavici nekoliko kilometara ranije kroz koju sam proleteo žureći nazad da overim KT15. Na Letenci je pala noć, promenili su se uslovi, tako da je nastavak sada delovao potpuno drugačije.

Bilo mi je potrebno dobrih kolometar-dva kako bih se ponovo zagrejao kada sam krenuo. Nekoliko puta sam se sapleo o granu ili kamen kada sam potrčao tako da sam definitivno odlučio da odustanem od trčanja i trku završim hodajući.

Kretanje noću po planinarskoj stazi manje deluje kao šetnja a više kao niz malih nervnih slomova dok u mraku pokušavate da zaključite da li se sledeća oznaka nalazi ispred vas ili ste uspeli negde da promašite skretanje. Čim prođe više od 15-20 sekundi da ne vidite fruškogorsko srce, kao da neka jeza prostruji kroz vaše telo. Pretpostavljam da je to nešto nalik onome što mladunče oseti kada se odvoji od svog krda ili čopora – instinktivna potreba da se zaustavi kako se ne bi izgubilo još više.

Ali ne možete da stanete. Možete da nastavite dalje ili da se vratite nazad. Šta god da uradite, a obično je to da nastavite, nadate se da ćete uskoro videti beli krug sa crvenim srcem u njemu. Onda dolazi kratkotrajno olakšanje do sledeće prilike koja nikada nije daleko. Kada šetate noću, čini vam se da su srca kilometrima udaljena jedna od drugog.

Imao sam sreću, ili bolje reći dovoljno opreza da samo jednom promašim skretanje, i to možda 50-100 metara. Nije mi se ponovila situacija sa prvog učešća pre par godina kada sam za skoro 10% produžio stazu malog istočnog maratona jer nisam dovoljno obraćao pažnju na znake. Ali to što nisam grešio ne znači da nisam delovao paranoično. Pogotovo u Dolini kestenova gde se staza širi i drveće sa oznakama se nalazi i po 20-30 metara od puta. Ne znam kako je delovalo nekome ko je išao iza mene, ali samo mogu da zamislim snop svetlosti koji leti levo-desno, gore-dole, na stazu-na šumu… kao da je lampa vezana za rep uplašenog i istraumiranog psa a ne glavu ultramaratonca koji je već prešao osamdesetak kilometara trke.

Tokom uspona na Crveni Čot, jedan od najtežih vrhova staze, počelo je ozbiljno da duva, naoblačilo se i krenula je kiša. Na kontrolnoj tački srećem Dejana, prijatelja iz kluba, koji mi daje kesu da stavim na glavu ispod lampe, s obzirom na to da sam kačket izgubio nekih četrdesetak kilometara ranije, a od druge, veće, pravim improvizovanu kabanicu da me štiti od vetra, vode i čuva toplotu. Kako ono kažu, „potreba je majka svake inventivnosti“? Znam sa sigurnošću da se toga ne bih setio da nisam maratonac. Viđao sam na nekim trkama sa velikim brojem učesnika da ih ljudi koriste kako se ne bi ohladili dok čekaju u startnoj zoni početak. Nakon njega, samo je skinu i odbace u najbližu kantu. Ali ja moju nisam bacio, čuvam je kao uspomenu sa Fruške gore poput medalje jer sam svestan koliko mi je značila i da bi završnica na hladnoći izgledala potpuno drugačije bez nje.

Od Crvenog Čota na dalje, staza postaje gotovo surova. Velike kiše koje su padale u prethodnom periodu duboko su se urezale u puteve, stada su prolazila blatom tako da su ih dodatno uništila, a jako sunce proteklih dana sve je zapeklo i bile su tvrde kao kamen. Dodajte na to pomenutu kratkotrajnu kišu koja je sve učinila klizavim i shvatićete o čemu pričam. Svaki korak, svaki dodir sa zemljom prestavljao je rizik da se ugane zglob, da se padne, da se saplete. Noge su već umorne i teško im je da vas zadrže kada krenete da se spuštate, a svaki doskok boli kao da po stazi hodate bosi.

Ali odbrojavate polako kontrolne tačke i nastavljate dalje jer je to jedini izbor koji imate. Pre par godina počeo je pljusak drugog dana i bilo je mnogo onih koji su povređeni i izubijani završavali trku. Izubijani, ali su završili. Ako su mogli oni, možete i vi. Stegnete zube i nastavljate da sakupljate srca.

Na Crvenom Čotu čuo sam Dejana kako kaže prijatelju: „Kad dođeš na Brankovac, trka je praktično završena.“ To naravno nije istina, do kraja je ostalo punih 11 kilometara ili 10% trke a vi ste neispavani i umorni, ali ne mogu da zanemarim pozitivan efekat koji ta tačka ima na čoveka. Uspenjete se uz jedan od strmijih uspona na stazi, i onda na vrhu odjednom pukne pogled na prelepi Novi Sad. Imao sam tu sreću da sam na njemu bio oko dva sata izjutra, tako da sam bio u prilici da grad vidim u punom sjaju. Stanete očarani prizorom, dok on gori obasjan svetlom u daljini, i tada, po prvi put zapravo, kažete sebi „Imam ga… Završiću…“

Od Brankovca do cilja postoji još par ozbiljnih uspona ali oni nekako prolete. Ta energija koju upijete gore jednostavno vas vuče i nosi, i više ne osećate ni bol ni umor, samo želju da se što pre dokopate Popovice i konačno završite.

Na cilj sam stigao u 4:10, odnosno nešto preko devetnaest sati od kako sam krenuo. Sedeo sam sa klincima iz Crvenog Krsta koji me čudno gledaju dok pijem pivo kojim sam sebe častio, zbunjeni što se ne žalim na bolove, žuljeve i upalu. Kažu da su imali puno posla, da su mnogo ljudi zbinuli, i toplo mi je oko srca dok ih gledam kako umorni pokušavaju da se naguraju u montažne krevete, šatore i klupice i sklope oči na par sati dok ne počne da dolazi sledeći talas maratonaca. Mnogo su mi simpatični bili a eto, nisam stigao da im to kažem. Nadam se da će bar neko od njih pročitati ovo i preneti ostalima. Stvarno cenim njihov trud, zalaganje i sve što su uradili za trkače i planinare na stazi. Prisustvovao sam tome bukvalno na svakom koraku maratona.

Na kraju, prezadovoljan sam. Manje vremenom a više samim sobom, koliko sam dobro sve podneo. Imao sam sličan osećaj posle prvog istrčanog maratona kada nisam mogao da dočekam naredni da probam ponovo, da pokušam da popravim rezultat. Daleko je sledeći Fruškogorski, ali tu je Kopren, tu je Tara, osećam kako su se vrata novih izazova ponovo otvorila a to je ono što me uvek iznova raduje i motiviše.

I pomenuo sam onaj glas koji kljuca i ne prestaje. Opet ga čujem, a nisam se pošteno ni odmorio od trke. Ostaje samo da vidim na koju stranu će ovoga puta da me odvuče… (tekst napisan 2013. godine i originalno objavljen na Trkac.net)

Ivan je maratonac, speleolog i član Gorske službe spasavanja Srbije.

Datum: 24.02.2017. Autor: Ivan Simić

PROČITAJTE JOŠ...