x

Sport u srednjim godinama

Sport u srednjim godinama
U nekim takozvanim srednjim godinama svi primetimo da bi nam baš bilo neophodno da se bavimo nekim sportom. Primetimo takođe i da nam je izbor dosta sužen, jer smo prestareli ono što nam je poznato i čime smo se bavili kad smo bili mladi, a pred nekim novim izazovima malo smo nesigurni i pod pretpostavkom da to nije za nas vraćamo se na početak: koja je vrsta rekreacije dobra za mene?


Mogućnost izbora
Mene je počelo da nervira kad krenem u prodavnicu i želim da kupim šampon što moram da provedem sat vremena čitajući sastave i uputstva za upotrebu da bih videla koji je od milion vrsta koje postoje baš za mene. Toliko isto vremena moram da provedem i na sapunima i na sirevima i na čokoladama... Toliko mi je postalo mrsko to birkanje da bih se na kraju okrenula i izašla iz prodavnice ne kupivši ni jedan. Šampon mi je ipak neophodan pa sam morala da smislim neku drugu taktiku: odaberem onaj koji mi prvi padne u oko.  Ovde postoji rizik da mi se ne dopadne, ali onda ga neću kupiti sledeći put i moj problem je rešen.

Ista stvar se dešava i sa sportom. Kada sam završila svoju karijeru profesionalne košarkašice, bilo je evidentno da ću nekim sportom ipak morati da se bavim i nadalje, a bilo mi je jasno da to nije košarka. Krenula sam u sveobuhvatnu internet pretragu odgovarajućeg sporta. Pročitala sam sijaset odličnih (ali i manje dobrih) tekstova o tome šta bi bilo dobro za mene, ali se od početka još nisam pomerila - i dalje sam sedela kod kuće i razmišljala čime bih mogla da se bavim.

    style="display:block; text-align:center;"
    data-ad-layout="in-article"
    data-ad-format="fluid"
    data-ad-client="ca-pub-3680394444982515"
    data-ad-slot="6919562611">


Ja nisam atleta
Na svim sajtovima koji su promovisali ovaj ili onaj sport bili su neki mladi, lepi, nasmejani ljudi, vrlo lepo građeni, koji su očigledno uživali u tome čime se bave, ali meni se nekako činilo da to nije za mene i da se ja ne bih baš snašla u njihovom društvu.

Onda sam problem sagledala iz drugog ugla. Šta ću izgubiti, ako se pojavim na bilo kom od tih mesta:  u teretani, na aerobiku, na pilatesu, na aikidou? Očigledno, baš ništa. A da li postoji makar i mala verovatnoća da nešto dobijem? Pa, ako posle 5 minuta zaključim da mi je tu baš neprijatno uvek mogu da odem, a možda može da se desi da se meni to i svidi. Ako ništa drugo, rizikujem da umesto sat vremena ispred televizora, provedem to isto vreme konačno se baveći nekim sportom. Tako gledano, nameće se samo jedan zaključak.


Neka sport odabere tebe
Taktika je sledeća: staviti trenerku i patike u torbu, pogledati na internetu gde je najbliže mesto gde se mogu baviti sobom i krenuti. Ako mi se nije dopalo, sledeći put (već sutradan) ponoviću postupak, s tim što ću precrtati mesto koje mi se nije dopalo. Ako se baš nigde ne nađem u sledećih mesec dana ni to neće biti neka šteta. Moći ću uvek da kažem sebi da sam probala, da sam uradila nešto za sebe, da mi je na kraju krajeva bilo ugodno videti sve te različite ljude i različite sportove. Ako ništa, moći ću prijateljicama, iz prve ruke, da pričam kako koji sport izgleda, a i koliko sam novih neobičnih ljudi srela dok su one sedele onih sat vreme i gledale tv.
 
Datum: 15.07.2014. Autor: N/A

PROČITAJTE JOŠ...