U subotu 21.04.2018. godine održan je 31. Beogradski maraton. Izuzetna nam je čast da smo zajedno sa Gradom Beogradom i MUP Srbije uspeli da organizujemo manifestaciju koja je još jednom okupila rekordan broj učesnika u trkama na 5km, 21km i u maratonu. Preko 27 000 učesnika iz 73 zemlje u tri trke, još jedna izvanredna organizacija i fantastična atmosfera na ulicama našeg glavnog grada, neponovljive scene radosti i uživanja u sadržajima na samoj trci, ne samo naših građana, već i gostiju iz cele Srbije i iz celog sveta. Nikada do sada u gradu Beogradu nije bilo toliko stranaca i gostiju povodom Beogradskog maratona. Video highlight 31. Beogradskog maratona možete pogledati OVDE. Mi smo ponosni na svaki segment njegove organizacije, iako, nažalost, nismo dobili ni jedan dinar budžetske podrške iz bilo kog budžetskog izvora.
Ali, Slobodan Branković, direktor Atletskog saveza Srbije koji ima ozbiljan problem da odgovori na pitanja koja smo mu u našim saopštenjima ranije postavili - najbolji Beogradski maraton do sada je proglasio turističkim maratonom, a naše, odnosno „njegove“ maratonce koji su svojim pobedama na njemu ostvarili najveće uspehe u karijeri – proglasio rekreativnim, turističkim trkačima.
Kada se apsolvira njegova iracionalna lična frustriranost i opsednutost našim uspesima i postignućima u „njegovom“, atletskom sportu, ostaje još mnogo neprijatnih istina koje bi nezasiti, samozvani „najbrži“ Srbin želeo da sakrije od javnosti. Podsetićemo samo na neke:
Slobodan Branković je lažni najbrži Srbin, kako sam sebe naziva i kako stoji na sajtu Atletskog saveza Srbije LINK, jer je na zvaničnim listama Svetske asocijacije atletskih federacija (IAAF)LINK njegov lični rekord na 100m 10.47, a ne 10.33. On je, oduzimajući tu titulu Mladenu Nikoliću i Marku Jankoviću, koji su obojica istrčali regularnih 10.34, odnosno koji su zvanični rekorderi Srbije na 100m - potpuno sebe diskreditovao kao vrhunskog atletičara i čoveka – što, da apsurd bude veći, cela naša atletska javnost odavno zna.
Slobodan Branković je „odličnim radom“ doveo atletsku reprezentaciju Srbije do samog dna evropske atletike – do mesta na kome nikada u istoriji nije bila. Naši atletska reprezentacija je ispala u treću – poslednju atletsku ligu Evrope – što je i više nego očigledan dokaz da atletika kao vrhunski sport u Srbiji, nažalost, jedva da postoji.
Nikada se u istoriji srpske atletike nije dogodilo da u nizu disciplina na srednjim i drugim prugama nemamo predstavnike, čak ni na Balkanskom prvenstvu 2017. Da ironija bude veća, Srbija je bila domaćin tog takmičenja.
Zar naša nesporno najbolja atletičarka svih vremena – Ivana Španović, svaki put kada se zaleće da skoči u dalj treba na svojim leđima da nosi i Slobodana Brankovića? Izgleda da je u tu jamu sa peskom stala i da iz nje viri čitava naša atletika. Bez mogućnosti da dugo vremena iz nje izađe.
Slobodan Branković je otkazao seriju atletskih mitinga pod nazivom Velika nagrada Srbije 2018. godine – najvećeg i najznačajnijeg takmičenja za svakog atletičara u Srbiji, zbog toga što „ne postoji interesovanje gradova“ za organizaciju tog takmičenja. Kada se ta činjenica prevede na razumljiv jezik – jasno je da atletičari u Srbiji nemaju gde da se takmiče, jer u Srbiji praktično ne postoje atletski mitinzi – što sledstveno vodi do toga da oni nemaju nijedan razlog da se atletikom uopšte bave.
I evo, sad se Slobodan Branković pojavljuje i najavljuje kao organizator svog prvog, „pravog“ maratona i gle čuda – već „najbržeg maratona na svetu“. Slobodan Branković je time jasno dokazao da je kolosalna neznalica. On nema predstavu o tome šta je izgovorio i šta je javno obećao. Bez obzira na njegovo ćutanje po izuzetno značajnim temama koje smo javno otvorili, naša trkačka i druga javnost sa nestrpljenjem očekuje odgovore na pitanja:
Koje će privatno, sa njim povezano preduzeće, da organizuje taj novi, a već „pravi“ Serbian city marathon (ili Serbia open maraton?), na četvorokružnoj novobeogradskoj trci za Kenijce i Etiopljane?
Ko će i iz kojih izvora da finansira tu besmislenu avanturu? Ima li srpski sport novac za događaj koji ne postoji, koji nije ni u jednom kalendaru, koji nema nijednu dozvolu, sertifikat ni licencu – događaj koji je potreban Beogradu isto kao što mu je potreban drugi FEST, BITEF, BEMUS...
Hoće li taj nepostojeći, neodržani, nedokazani... događaj samo na osnovu obećanja Slobodana Brankovića biti finansiran budžetskim novcem?
Kada će i od čega Slobodan Branković da vrati ogromne sume novca za njegov zabranjeni atletski miting Artur Takač čiji je bio direktor? Da li je trofejni, jedan od dva najveća atletska kluba u našoj zemlji - AK Partizan, od zabrane mitinga Artur Takač od strane Evropske atletike (EA) u blokadi i da od tada AK Partizan ne funkcioniše.
Kada će i od čega Slobodan Branković da vrati dugove sa događaja koje je u prošlosti kao direktor ASS organizovao?
I umesto da se bavi vrhunskom atletikom - svojim osnovnim poslom koji je ogromnim budžetskim sredstvima Ministarstva omladine i sporta plaćen, umesto da učini napor da srpska atletika zaživi u praznim atletskim hramovima koje je uz ogroman trud u poslednjih nekoliko godina za atletiku izgradila naša država – on bi da ruši Beogradski maraton, događaj koji se na opšte zadovoljstvo javnosti 31 godinu razvija, uprkos stalnim opstrukcijama „svog“ – atletskog saveza.
Slobodan Branković sa svojom ekipom povezanih lica, uključujući neke predstavnike medija, pokušava ponovo da uradi ono što je uradio već više puta - da obmane javnost i ponovo potroši ogroman budžetski novac bez ijednog valjanog razloga.
Slobodan Branković bi srpskoj atletskoj i sportskoj javnosti morao da odgovori i na još jedno izuzetno važno pitanje: Zašto trener Ivane Španović, najbolje srpske atletičarke svih vremena, Goran Obradović, iako više puta zasluženo – nema nacionalno priznanje (nacionalnu penziju), a nezasluženo ga doživotno ima čovek koga je Slobodan Branković proglasio svojim trenerom, čovek koji se lažno predstavlja kao trener? Svi u srpskoj atletici znaju ko je bio pravi trener Slobodana Brankovića, kao što svi znaju ko to nikada nije bio. Izgleda da to „ne zna“ samo Slobodan Branković.
Slobodan Branković je na taj način sistemski destimulisao trenere da se bave ovim zanimanjem, iako je Republika Srbija stvorila dobar stimulativni okvir za bavljenje ovim značajnim pozivom i sveukupni napredak srpskog sporta.
Verujemo da atletska, sportska i druga javnost Srbije, sa istim nestrpljenjem kao i mi, čeka odgovore na postavljena pitanja.